Đorđe Tovjanin - Primena računara

Tako blizu, a tako daleko…

Otkako se saznalo kada i na koliko će đaci ići na ekskurziju, počeo sam sa svojom dragom da planiram kako ćemo da iskoristimo dotično slobodno vreme… Veoma brzo je pala odluka da otputujemo negde, pitanje je bilo samo gde?

Iako sam se ja malo zanosio o „letovanju“ u aprilu na nekom tropskom ostrvu, brzo mi je postalo jasno da je i Kuba, nažalost, nerealna i nedostižna destinacija. I tako smo se okrenuli izboru moje drage, tj. nekom gradu u Evropi. I ona i ja smo imali neke želje, ne baš nužno slične, ali na kraju je kao idealan kompromis izronila Firenca. Prelep gradić, prepun istorijskih znamenitosti, dobre hrane i vina. I da nema ničega drugog, Mikelanđelov David i Botičelijeve slike su sasvim dovoljan razlog da se ode tamo, a gde su još cela galerija Ufići i sto i jedan drugi muzej, Ponte i Palazzo Vecchio, Duomo, Đotova Kampanela, Palazzo Pitti, vrtovi Boboli?… Sve ovo pomenuto su bili naši zajednički razlozi za odlazak, ali uz njih je, naravno, i svako imao neke svoje… Njeni, naravno, jer je Firenca tako romantičan gradić, prepun romantičnih mesta, kafića i tratoria… Ahmm… Moji, sve ono ostalo čega ima u Firenci i okolini… Viola, Artemio Franki, Imola, Muđelo, Bolonja, Modena, Faenca… Ko razume, shvatiće. Međutim, kako će se na kraju ispostaviti, to je sve ono za šta na kraju nije bilo vremena da se vidi. Naravno… Ali ne žalim ni malo. Firenca je predivna i ako bude ikakve prilike znam da ćemo otići tamo ponovo.

Elem, da se vratim na priču…

Kako je vreme odmicalo i približavalo se vreme puta, počela je da se rađa i jedna ideja. Ispostavilo se da ćemo i ja i ekskurzija kretati istoga dana i u slično vreme. Da dobar deo puta idemo istom rutom, znao sam i odranije. I tako mi je palo na pamet, a šta da ih iznenadim negde na putu? Deca su naravno znala da ne idem na ekskurziju sa njima, a niko u školi nije znao da putujem i gde. Pa sam rešio da tako i ostane. Zamislite samo ako bih im banuo u autobus negde u Hrvatskoj ili na granici?

– „Srđane kako si mislio da odeš na ekskurziju, a da ti ja ne čestitam za rođendan?“

– „Nikola, nisi mi odgovarao Operativne sisteme! Da te čujem sada. Lepo mi kaži šta je to segmentacija i čemu služi?“

– „Aleksa, rekao sam ti da mi moraš popraviti ocenu pre ekskurzije, bez toga nema u Barselonu!

– „Dragi moji prvaci, ovo su Vam domaći, očekujem ih urađene za prvi dan posle Uskrsa!“

Definitvno se mora probati! Ima da pričaju o tome bar do Barselone, ako uspem. Samo kako to izvesti i kako u tome uspeti? Raspitivanje o planu puta i gde će se usput stajati mi nije donelo nikakvih konkretnih informacija osim par uzdignutih obrva, upitnih pogleda i komentara tipa: „Otkud znam, videćemo usput kako bude trebalo“. Uz sve to, autobusi ne idu baš brzo, svakako ne kao kola… Da krenem kasnije i koliko? Međutim ja nemam toliko vremena kao oni. Uz sve to oni mogu da voze celu noć, vozači će se zameniti i to je to, ja ne mogu. A kako tek skrenuti pažnju nekome na autoputu, u pokretu? Ako ih stignem posle stajanja, mogu da se iza njih vozim do Slovenačke granice, pa da ne stanu nigde. Puno pitanja, a malo odgovora i ideja…

Na kraju je ispalo tako da smo krenuli na put skoro 2 sata posle autobusa… Već sam mislio ništa od svega. Negde ću ih verovatno stići usput, ali ne znam ni kako autobusi izgledaju, ni od kojeg su prevoznika. Samo znam da je jedan na sprat, a drugi ne…

Prešli smo Frušku Goru i izašli na autoput. I kako smo počeli da se približavamo granici, počeo sam da zagledam autobuse, ali bez neke stvarne nade da ću ih videti. Nisam očekivao da ću ih stići pre granice, a s obzirom na skoro 2 sata zaostatka u polasku, verovao sam i kasnije. Sve zavisi od gužve na prelazu.

Stigli smo do granice, usporio sam na prilazu baš dosta i gledao autobuse koji su čekali za prelaz međutim ništa…

Na našoj strani nije uopšte bilo gužve i brzo smo prošli granicu. Prilazimo hrvatskoj strani, takoreći nigde nikoga. Mislim na kola. Mada ni autobusa nije nešto bilo, tek 4-5. Dolazim do kućica na hrvatskoj granici. Ispred mene samo troje kola. Jedna na carini i dvoje u redu. Stajem ispod nadstrešnice vidim 5-6 traka desno, uz zgradu, autobus na sprat. Zagledam i vidim kolegu Tihomira u njemu. Hej, pa to su oni! Stigli smo ih! Šta sad? Kako im privući pažnju?

Samo što sam rekao dragoj da otvori svoj prozor, autobus kreće i odlazi… Međutim iza njega tik uz zgradu stoji drugi i ispred njega i ispred ulaza u zgradu stoji kolega Miloš . Oko njega učenici izlaze iz zgrade posle overe pasoša i ulaze u autobus. Počinjem da vičem: „Miloše! MILOŠEE!!!“ i mašem, ali džabe. On teško da može da me vidi u kolima za volanom. Sa te strane može da vidi samo moju dragu na suvozačevom sedištu, ali nju ne zna. Nikada je nije upoznao. I dalje gleda svuda okolo, samo ne u nas i kola. Počinjem da vičem još glasnije, ali ne vredi. Od zvuka upaljenog autobusa verovatno ne čuje ni sebe, a kamoli mene iz kola udaljenih nekih 40tak metara. Rešio sam da izađem iz kola. Da pokušam da mašem i da mu privučem pažnju ili da im pritrčim ni sam nisam siguran, jer su sada samo dvoje kola ispred mene. Ne znam koliko ću imati vremena za ceo plan. Okrećem se ka svojim vratima da ih otvorim, međutim, sa svom vikom, nekome jesam privukao pažnju… Ispred mog prozora stoji hrvatski policajac. Samo što ga nisam udario vratima koja sam hteo da ih otvorim.

– „Dobra večer. Šta vičete?“

– „Pa, tamo su…

– „Nije vam ovo pijaca da se derete!“

– „…učenici…“

– „Dajte mi vaša dokumenta!“

– „…znate, ekskurzija…“

– „I vozačku, saobraćajnu!“

„…moji učenici…“

– „I njena dokumenta!“

– „…hoću da se javim, da ih iznenadim…“

– „Nije vam ovo promenada, da se šetate i družite! Nema izlaženja iz kola! Kuda idete? Kojim poslom? Koliko ostajete? Koliko para nosite? …“

 

I tako dalje, sve po redu… Mogao sam jedino da gledam kako Miloš, ulazi u autobus i odlazi. Međutim i kola ispred nas su brzo završila, i mi smo prošli bez raspakivanja. Policajcu je očigledno bilo dosta cimanja, pa nas nije zadržavao više od potrebnog. Prolazim granicu i krećem u poteru za Miloševim autobusom. Stižem ih pred naplatnu rampu, stajem u traku pored i prolazim brzo, međutim autobus ostaje zaglavljen iza nekih kola… Šta sada? Tihomir je već daleko napred, sigurno 15 minuta prednosti, Miloš je na naplatnoj rampi. Sigurno će stati na prvu pumpu. Tamo ću ih uhvatiti! Dajem gas i krećem prema pumpi.

Inače, da li sam spomenuo, da je ovo prvi put da idem u Hrvatsku autoputom, a da ja vozim?

Vidim znak za pumpu. Super, blizu je! Vidim isključenje sa puta kod nekog nadvožnjaka. Garant je skretanje za pumpu posle njega. Prolazim nadvožnjak i usporavam, tražim isključenje i ulaz na pumpu i NEMA GA?!?!?! Vidim samo uključenje na auto put sa pumpe? Kočim, prolazi mi kroz glavu da stanem i krenem u rikverc, ali gde to da radim na auto putu i to još po mraku? Totalno sumanuto! I ovako idem samo 40 na autoputu, dok pored mene proleću kola i kamioni trubeći… Prolazim pored pumpe, vidim Tihomirov autobus i društvo oko njega. Sve se nadam, ako je izlaz sa pumpe bio na njenom početku, možda će onda ulaz biti na kraju? Ali džabe… Ko je još video napraviti nadvožnjak samo za pumpu? Ko je još video napraviti isključenje za pumpu na sam nadvožnjak, a pumpu sakriti iza njega??? E, stvarno….

Odlazim dalje u noć, nervirajući se… Razmišljajući kako da ih nahvatam? Da li će ponovo stajati i kada? Koliko će se zadržati uopšte na toj pumpi? Koliko ću morati da ih čekam na nekoj sledećoj? Sat? Dva? Možda i više?

Ispred Kozine stajemo da prespavamo. Ležim u krevetu misleći o tome kako sam mogao da propustim takvu priliku…

Na kraju je od svog iznenađenja ostao samo ovaj blog.

Skip to toolbar