Ivana Ursić - psiholog

Sasvim (ne)običan dan

Dragan i Gorica najavljuju jutarnje vesti na radiju a ja polako koračam u novi radni dan. Sa mosta Duge se vidi kako se Novi Sad lagano budi dok ga napušta umorni mesec. Sunce greje u leđa, a oči se odmaraju u prizoru pecaroša koji strpljivo čeka da utone žuti plovak, dok mu prvo jutarnje sunce miluje sedu kosu. Beogradski kej umiva svoje lice u tamnom i mirnom dunavskom ogledalu.

Dok se približavam školi, moj pogled se mimoilazi sa dekicom u uredno ispeglanoj žutoj košulji koji svakodnevno, u isto vreme, korača u suprotnom smeru. Sumiram utiske prethodnog dana… A kakav li će biti ovaj? Misli mi prekida jutarnji pozdrav koleginice Maje, koju obično, među prvima, zateknem u zbornici svakog jutra.

  • Ivana, znaš li da su Nikola i David napravili program (iz programiranja) za učenje gradiva iz psihologije? Doći ćeš na čas kada ga budu prezentovali. Videćeš, ima lekcija, vežbi, kvizova, testova, video zapisa, korisnih linkova… Mnogo su se potrudili i o svemu vodili računa.

I više ništa, u tom danu, nije moralo da se desi, da bi bio nekako savršen.

S osmehom na licu prolazim kroz školski hodnik a Milica i Nikolina spremno čekaju da postave pitanje:

  • Nastavnice, koji test ličnosti bi se mogao najbolje isprogramirati?

Inspirisana njihovim pitanjem i iznenađena interesovanjem za psihologiju, razmišljajući o najboljem odgovoru, odlazim na čas. Ponavljanje i utvrđivanje gradiva. Zasigurno najomraženiji časovi, kako sa đake, tako i za mene. Prozivam Mateju, jedinog đaka u odeljenju koji je bio, toga dana, spreman za odgovaranje. Kakvo iznenađenje! U prvom polugodištu nije se baš otimao da prvi odgovara. Ovoga puta, spasio je ostale, a sebe i mene počastio svojom prvom peticom iz psihologije. Dok sam upisivala ocenu u dnevnik, ruka mi na tren zastade, prekinuta neočekivanim Matejinim komentarom upućenim drugu iz klupe: „Pa ovo i nije tako teško! Baš sam dobar u ovome. Mogao bih ja, možda, i studirati psihologiju jednog dana.“

Neopisiva radost mi je razvukla osmeh na lice i peticu u dnevniku (mislim, red je da ocena bude proporcionalna širin osmeha) J

I nema ništa lepše i dragocenije za jednog nastavnika kada postane deo trenutka u kome se učeniku vrati vera u sebe i snaga i volja da može da dosegne cilj koji mu je, možda, na početku godine, izgledao dalek i nedostižan.

Vraćam se kući posle radnog dana. Eh, kako je i ta naša Tvrđava danas baš posebno lepa i gorda. Silazim sa „Duge“ i poslednji korak mi preseče sirena nepoznatog crnog automobila. Auto se zaustavlja i vrata otvara poznato lice.

  • Dobar dan, nastavnice! Morala sam da se zaustavim, samo da vas pozdravim i zagrlim.
  • Dobar dan, Saro! Kako je na fakultetu? Završavaš li psihologiju u roku?

Nakon mnogo toplih reči, otključavam vrata stana. Ne pamtim kad sam se, poslednji put, osećala ovako ispunjeno, moćno – svemoćno. Onako, kao da mi više niko ništa ne može. U kuhinji, dok pečem kolače…

 

Skip to toolbar