Jelena Stojšić - srpski jezik i književnost

Ponosna na moje đake

Bližio se taj dan, proslava Dana škole. U predstavama smo sve bolji i bolji, i trebalo je osmisliti nešto što će opet oduševiti publiku. Povod je tu, ali šta dalje? Prošli su sati i sati u osmišljanju pogodnog scenarija. Okvirni plan je postojao, nešto šaljivo, lepršavo, zanimljivo, ali kako odabrati pravi put, kako odabrati odgovarajuće tekstove, primerene šale po kroju naših učenika i njihovih roditelj, nije bio ni malo lak posao.

I moji đaci, moj ponos, počeli su da me zaustvljaju na hodniku škole i pitaju kada ćemo početi sa probama. Sigurna u ono što mogu, polako i nenametljivo počela sam da im zadajem zadatak po zadatak. Svetozaru Marčeti, nadarenom učeniku IV razreda, pripala je čast da osmisli šaljive stihove na račun profesora. Strpljivo sam sačekala nekoliko dana i kada sam pročitala prvu pesmu, nekako se samo nametnulo da te stihove treba da nam prenese Marko Predojević. Sa neverovatnom lakoćom sam osmislila njegov nastup i bio je više nego oduševljen idejom. Počele su probe i naša beskrajno zanimljiva druženja. Taj smeh koji se širio hodnicima primamio je i ostale učenike da nam se pridruže. Tu je odmah sa šaljivim komentarima i dobrim raspoloženjem pristigao Aleksandar Lukić, buduća Mima Šiš. Nije potrajalo, a već je sa tekstom u rukama i veoma stidljivo prišao i Ivan Jelić. Srđan Horvat, prvi glas „Smart“ gimnazije, ponudio se da otpeva pesmu. I naši „Englezi“ Brigita, Jelena, Kristina, Mirko, Aleksandar i Filip pritekoše sa skečam čuvenih Monti Pajtona. Evo još „Engleza“! Dušan i Dušan stigoše sa idejom da odigraju skeč „Čovek u balonu“. Ni „Nemci“ nisu zaostajali, i oni su rešili da nas obraduju skečevima na nemačkom jeziku, a ko će bolje nego David, Vladimir Čokorilo, Vladimir Galović, Mirko, Jelena, Aleksandar i Ivan. Ne mogu, a da ne pomenem moje „veterane“ Vuka Lemajića i Stefana Belančića koji su pristali da glume dede koji su se uputili u Jevropu. I samo su pristizali novi i novi glumci, a sa njima i nove ideje. Kako smo postali važni, počesmo i da odbijamo pojedine. I sinu ideja! Što ne napravimo parodiju na sve ove takmičarske emisije? Bravo za ideju, ali sada nam treba i žiri, znači, još četvoro đaka, pa voditelji… Uvek nasmejani i spremni da pomognu kada treba, voditeljski par Lea i Nemanja bili su više nego odlični za ovaj posao. Žiri pristaše da čine Nikolina, Vladimir, Strahinja i Miloš. I taj posao je gotov, da, ali mi trebaju još dva voditelja koji će voditi program priredbe. Tu je u pomoć odmah pristigla Maša, a na moje veliko oduševljenje, pristade Srđan da vodi program sa Mašom. Činilo mi se da je više učenika na hodniku na probama, nego na času. U to ime, hvala kolegama na razumevanju!

Dve nedelje neprestanog uvežbavanja uloga po hodniku škole pravilo je gužvu i pometnju kao na železničkoj stanici. Onda je pristigla nova muka, treba napraviti scenografiju, osmislti kostime. I to smo nekako obavili, a za sve to vreme, bend škole u sastavu: Svetozar Marčeta, Strahinja Šurlan, Filip Petrović i Luka Ćurčić je vredno radio na uvežbavanju pesama. Pravo iznenađenje bio je profesor fizike Miloš Radulović koji je maestralno otpevao pesmu Elvisa Prislija.

Osvanuo je i taj dan 15.05.2015. Bilo je još mnogo posla. Tenzija se osećala u svakom trenutku. Napetih živaca, puni neizvesnost, napravili smo još jednu generalnu probu sa sve ozvučenjem i predstava je mogla da počne!

Samouvereni, nasmejani, vedri, puni neke slatke nade, izlazili su na scenu i prosto blistali! Bili su maestralni i na tome im čestitam! Uspeli su da prenesu delić onog dobrog raspoloženja koje inače i vlada među njima. Svi smo zaboravili na muke i probleme. Sve oči su bile uprte u tu sliku mladosti, sreće, dobrog humora i radosti.

Teško je premašiti pojedine blistave uspehe, ali tu smo da se trudimo do god nas ima. Stiže i nova školska godina, sa njom i nove avanture. Radujem se budućim pripremama, nije lako, ali je nagrada velika za koju vredi da se trudimo i budemo sve bolji i bolji.

Još jednom, ponosna na moje đake! Hvala vam!!!

Skip to toolbar