Zorica Savanović - matematika, diskretna matematika, računarstvo i društvo

Kao drugi dom…

Crveni i plavi tokeni-ulaz samo za odabrane. Mali hodnik, klupe sa šarenim jastucima, Bubin sto, aparat za vodu, akvarijum sa ribicama i MTV na TV ekranu… Prva pomisao pri ulasku: Da li je to Spa centar? Onda malo bolje pogledaš, na zidu slike učenika sa školskog maskembala, ekskurzija, gomila diploma i nagrada… Levo i desno-pravi školski zidovi. Jedan prostor ne u tri, već u šest dimenzija.

Od prvog septembra, prvog radnog dana, odmah mi je bilo jasno da je ona stara rečenica ,,Škola je druga kuća”, dobila potpuni smisao u roze pasažu Trg Mladenaca broj 5.

Često mi postavljaju pitanje: ,,Hajde mi iskreno reci kakva je to škola?”. To nije samo škola, to je mesto gde đaci dolaze da nauče nešto, a da se toplina doma ne hladi van kućnih okvira. Četiri učionice, kao četiri kutka, gde kad završe školu ne mogu da na pitanje ,,Znaš ti ovog iz naše škole?” odgovore sa ne. Ako su bolesni, nisu u školi, u tri klika sa portal skinu material sa kog uče. Ne treba da se boje da li će se neko setiti da li je bio domaći zadatak, sve im na portalu piše. Čak svako ima svoj svoju školsku e-mail adresu, gde se niko ne ustručava da postavlja pitanja profesorima. Čak i iz matematike, koja je specifična za objašnjavanje preko e-mail-a, uvek dobiju i objašnjenje i urađen zadatak koji ih koči dok vežbaju. Posebno sam oduševljena činjenicom da je komunikacija između roditelja i škole, kako i učenika sa profesorima, razrednim starešinama, psihologom… takva, da steknete osećaj da su svi jedna velika porodica koja bez prestanka brine o svojim članovima. Možda se kasni na prve časove, ko nije, ali da ne dolaze na jedan čas usred radnog dana je retkost, jer kao i svaka porodica i ova se brine kako i gde je proveden taj jedan čas, a i roditelji o takvim stvarima budu obavešteni, jer pubertetlije su to ipak, a u ovom domu je uvek bolje sprečiti, nego lečiti.

Kad se čuje zvono za početak časa, đaci sedaju u svoj personalni kutak, a dok jedni ulaze drugi izlaze-profesori kao apsorberi njihove pozitivne energije.

Meni je i dalje najlepši prizor na malom odmoru, čitava škola u hodniku, malo nekih ljubavi, par otvorenih knjiga, a ti osmesi i šale, naprosto te šalju da jedva čekaš da dodješ na čas i to ne bilo kako već sa entuzijazmom.

Skip to toolbar