Tihomir Lazarević - biologija

Praznična idila

Hladni decembarski dani. Napolju tmurno, svakog trenutka iščekujemo sneg i kraj prvog polugodišta. I narednih dana se očekuje minus: temperaturni napolju, brojčani u učionici, a bogami i novčani pred praznike. Zanimljiva ova „idila“, ali na svu sreću ima šta i da je pokvari. A ko bi drugi, nego učenici. Učenici RGS, učenici trećeg razreda, naši… i na kraju, moji učenici. Ne bilo koji, nego moji! Ako nešto može da razočara čoveka to je onda kada ga razočaraju oni „njegovi“. Ali kada te obraduju tvoji, to je onda za pamćenje. E, to je ono što kvari „idilu“ sa početka priče.
Svake godine u školi pred kraj prvog polugodišta učenici prave novogodišnje čestitke, a najbolji radovi se izlažu u holu škole. Trudim se da revnosno obavljam dužnost dežurnog profesora i dok šetam kroz hodnik i sa učenicima razmenjujem po neku šalu, usput  još i čitam pobedničke radove. Među njima ima i radova učenika iz odeljenja koje kao odeljenski starešina vodim već treću godinu. Nije malo, porasli smo. Koliko? Dovoljno da se sada već vrlo dobro poznajemo. Toliko dobro da po izrazu lica možemo proceniti jedni druge: ja njih, a i oni mene.
Čitam zanimljive čestitke, šaljive, sa maštovitim novogodišnjim porukama. Smejem se šalama i simpatičnim željama. I dok mi pogled luta po zidu na kom su izloženi radovi, naletim na jedan koji je upućen razrednom. A na njemu potpisane dve učenice iz mog odeljenja. Na momenat mi ne beše svejedno. Biti na zidu nije mala stvar, a još na zidu škole…
Kažu da slika govori više od hiljadu reči, ali šta tek reći na to kada se reči nalaze u slici. A slika je tu da oduševi onog kome je upućena, da izmami osmeh, da probudi emociju, da se pamti…

Skip to toolbar