Tihomir Lazarević - biologija

Pekar, lekar, apotekar…profesor biologije

 

Iako tek pred kraj srednjoškolskog obrazovanja za maturante nastupaju brige oko polaganja prijemnog ispita za željene studije, ideja o tome šta ću biti kad’ porastem se rađa mnogo ranije. Još u ranom detinjstvu svi maštaju o tome kako će se u životu baviti nekim poslom i kako će u tom poslu biti uspešni. Ta ideja „proganja“ čoveka od malih nogu, pa sve do ostvarenja životnog cilja. Neki svoje ciljeve ostvare upisom i završetkom određenog fakulteta, neki malo više lutaju u vezi sa životnim idejama, ali ipak dođu do cilja, a neki lutaju kroz čitav svoj život.

Često sam stajao na kapiji dvorišta i posmatrao automobile kojima su se ljudi dovozili u dom zdravlja preko puta moje kuće. U njima nisam video samo metalne kutije koje treba da nas prevezu sa jednog na drugo mesto. Naprotiv, video sam mnogo više od toga. Video sam dizajnere koji predano rade da bi automobil dobio određeni oblik, video sam inženjere koji se trude da njihova pogonska jedinica bude tehnički najsavremenija, video sam test vozače koji se trude da poboljšaju vozne osobine četvorotočkaša, a često sam video i sebe kako i sam radim u timovima za proizvodnju i testiranje automobila. Zamišljao sam kako ću biti automehaničar.

Ipak, kako se bližio kraj prvog ciklusa osnovnog obrazovanja, ideja o popravljanju automobila me je polako napustila, ali ne i ideja o tome da vozim i prepravljam automobile iz hobija. U petom razredu sam „postao“ doktor veterinarske medicine. Istovremeno sam sa nekih 12 godina, u pratnji oca na suvozačevom sedištu, kroz seosku ulicu prvi put provozao porodični automobil. Iako je to bio Yugo Koral 55, za mene je to bila vožnja života.

Tokom daljeg školovanja, menjao sam svoja zanimanja, ali interesovanje za automobile nije splašnjavalo. U gimnaziji sam odlučio da bih umesto životinja mogao da lečim ljude. I u tom slučaju službeni automobil se podrazumevao, ili čak vozilo hitne pomoći kojim bih mogao da jurcam i ujedno spašavam živote. Međutim, ideja da postanem lekar me je počela napuštati negde u četvrtom razredu gimnazije, a kao odlična alternativa se pojavila biologija. Uspešno sam upisao i završio fakultet, nastavio sa postdiplomskim studijama i usavršavanjem. I ma šta da sam kao dečak zamišljao, danas sam uspeo da zadovoljim svoja interesovanja, te da počnem da radim posao u kom sam se pronašao, a da pored posla, često iz hobija, planinarim i obilazim prirodne lepote, naravno automobilom.

Skip to toolbar