Jelena Stojšić - srpski jezik i književnost

Moji đaci

Moji đaci, moj ponos, moja prva generacija… Jedna složna družina, mala, ali odabrana, ostaće zauvek u mojim mislima, ona kapljica krvi koja kada dođe do srca zagolica sva čula i razvuče osmeh preko čitavog lica.

Dragi moji, bili ste vredni svakog mog truda, svake strepnje, svake neprospavane noći. Bilo je zadovoljstvo biti vaš odeljenski starešina. Sve što sam u životu radila, radila sam od srca, radim i radiću, tako je bilo i sa vama. Uspomena je bezbroj, samo naviru, u očima suze, ali one radosnice što sam imala tu čast da budem deo vaših života. Stasavali smo zajedno, vi ste se razvijali u divne mlade ljude u čemu ste u potpunosti uspeli, ja u profesora. Ponekada mi je žao što sam mogla više, bolje i pametnije da postupim u pojedinim situacijama i što ste vi bili ti koji su morali to da trpe. Na nekome sam morala da se učim, oprostićete vi to meni i mom neiskustvu.

Budite uvek nasmejani, vedri, pozitivni! Ne dajte drugima da vas kvare! Želim vam da se što manje kajete, ali ne zbog onoga što ste učinili, već, naprotiv, zbog onoga što ste mogli, a iz nekog razloga niste. Sve što radite, radite od sveg srca i do kraja, jedino ćete tako biti srećni i potpuno zadovoljni sobom.

Ne volim rastanke i krajeve, zato školovanja u ovoj školi doživite kao jedan novi početak, početak prelaska na novu stepenicu života. Upisaćete željene fakultete, u to sam potpuno sigurna. Ponosno ću govoriti svima o vašim uspesima!

I za kraj da naučimo šta je to na kraju:

 

Šta je na kraju

 

Na kraju neba, na kraju mora, na kraju puta?

Šta je na kraju deca bi htela da znaju?

Zato jedu, zato spavaju,

zato rastu brže od kaputa.

 

Šta je na kraju srede? Četvrtak.

A šta – na kraju četvrtka? Petak.

Na kraju svih krajeva?

Uvek je jedan novi početak.

 

Krajevi se potroše,

počeci uvek traju.

 

Početak – eto šta je na kraju!

Duško Radović

 

Skip to toolbar