Sanja Đukić - srpski jezik i književnost

Mogu li se ljubav, oduševljenje i ponos iskazati rečima?

 

Prazni razgovori lako se vode. Hoćete li nekog pitati za događanja, za novosti, za vremenske prilike naposletku, ne morate ništa da brinete – reči će i same navirati i bez mnogo razmišljanja i promišljanja vašeg, putovaće vazduhom do uha vašeg sagovornika da bi, stigavši do njegovog mozga, dale znak da vam on, jednako tako nebitnim iskazima satkanim od jednako tako nebitnih reči, odgovori. Međutim, pokušate li samo, usudite li se da zapodenete razgovor o nečemu do čega vam je stalo, o onome što vam je krv uzburkalo i kroz celog vas kao vrtlog jakih osećanja, nemira i ljubavi u isti mah prošlo, videćete, to neće biti nimalo lako. Reči se tada plašljivo sklone, ko bi znao gde, i nema ih. Hajde što ih nema u onolikom broju koliko ih je kada vaša misao nije bogzna kako bitna jer, vama bi u ovom drugom slučaju bila sasvim dovoljna i jedna jedina, ona prava reč. No, ni nje nema! Koliko god se trudili, ne možete je pronaći iako vam je, obično, na vrh jezika. Ili vam se bar tako čini.

Tako je i sa mojim razgovorom o prvom polugodištu u školi. O prvim ocenama. O prvim pohvalama. Ili prvim pokudama. O prvoj priredbi. I, najbitnije, o prvim đacima.

Namerila sam danas da pišem o priredbi. O đacima zapravo, jer da nije njih, ne bi bilo ni priredbe. Ne bi, zapravo, bilo ni škole. Ne bi bilo ni nas, profesora.

O priredbi, a toliko teksta već o čemu drugom, a priredba samo uzgred. Eto, već se tačnom pokazuje tvrdnja sa početka – o onome što vam je posebno, milo i drago, teško je govoriti i, što je još gore, teško je pronaći reči koje će slušaocima ili, u ovom slučaju, čitaocima, na pravi način preneti ono što vam se u srcu, i u vama celima, krije.

Ja, zapravo, znam da takvih reči nema. Posebno nema onih koje napisane na papiru svu moju radost i sav moj ponos mogu da prenesu. Toliko oduševljenje u reč jednu, ni u dve, ni u sve reči moga jezika ne mogu stati. A bila sam i oduševljenja, i radosna, i ponosna, i zahvalna, sve odjednom i sve zbog jednog – zbog svojih đaka, zbog toga što su izuzetni, što su neverovatni, što su beskrajno divni i što znam da niko nema takve.

Moji đaci. Moji glumci. Moji humanisti. Moji đaci koji su odgovorni, savesni i toliko vredni. Moji đaci koji će već sutra, bez svake sumnje, biti veliki ljudi.

Oni koji su sedeli u publici znaće i razumeće o čemu govorim. Oni koji nisu, neće i ni ne treba. Treba da već prvi sledeći put zauzmu mesto i uživaju u predstavi koju moji glumci maestralno izvode.

Ono za šta reči postoje, a u šta nisam sigurna da sam dovoljno jasno iskazala je – zahvalnost. Možda nije bilo prave prilike ranije, ali evo je jedna sada i to odlična, pisana reč je postojanija od izgovorene. Zato želim da uputim veliku zahvalnost svim svojim kolegama koji su imali razumevanja za naše glumce i za njihove opravdane izostanke koji su se dogodili zarad dobre izvedbe. Posebnu zahvalnost osećam prema koleginicama koje se uzele direktno učešće u našem malom teatru: profesorici umetnosti za pomoć u scenografiji, profesoricama nemačkog jezika i programiranja, kao i našem psihologu pripravnici za koje se ispostavilo da su odlične šminkerke, našoj Julkici koja je bila vrlo vešta sa iglom i koncem onda kada je to bilo potrebno i na kraju, najveću zahvalnost, za našeg psihologa, našu Ivanu, koja je uvek tu za sve nas, spremna da pomogne i da da sve od sebe – ništa drugačije nije bilo ni ovog puta. (Shvatam sad da sam pogrešila kada sam rekla koleginicama, jer je u našoj predstavi u školi učestvovao i jedan kolega – naš profesor fizike za koga smo otkrili da je neverovatan glumac i za koga sada znamo, mada on to verovatno još ne zna, da će sasvim sigurno biti deo svih naših budućih projekata namenjenih deci – šteta bi bila ne prikazati takav talenat. 🙂

Nepošteno bi bilo završiti ovaj tekst, a ne reći da su u našoj prvoj izvedbi, onoj koja se odigrala u bolnici, osim samih glumaca učestvovali i svi đaci i roditelji koji su poklonili igračku i slatkiš bolesnoj deci. Zaista, da nije bilo vas, ne bi bilo paketića, onda ne bi verovatno bilo ni Deda Mraza, a kakva bi to novogodišnja predstava bila bez Deda Mraza? Hvala, dakle, svima vama koji ste u svojim srcima pronašli ljubav i empatiju i uz malo truda učinili jedno dete (a zajedno, zapravo, mnogo dece) srećnima. Budite ponosni na sebe zbog toga jer je to, sigurna sam, jedna od najlepših stvari koje ste u ovoj godini uradili.

 

P.S. Ovaj tekst je zbog sleda događaja posvećen priredbi, a u stvari đacima, najviše glumcima. Istina je da ja imam još mnogo đaka, koji nisu glumci, ali koji su, čisto da ne dođe do zabune, jednako fantastični i koji će zasigurno biti tema mojih budućih blogova. Ako bude bilo reči koje mogu preneti toliku ljubav.

 

Do sledećeg čitanja, ostajte dobro!

 

Skip to toolbar