Miloš Radulović - fizika

“…Love and Happiness…”

El Green…Love & Happiness …(pustiti pesmu u toku čitanja  😀  )

Eh, nekad sam voleo ovu pesmu. Ali, napravio sam veliku grešku kada sam odlučio da me svakog jutra baš „Velečasni“ budi svojim melodičnim propovedanjem o ljubavi i sreći. Ponedeljak jutro, 6 sati. Kroz „nakipljeni“ prozor spavaće sobe nasrće preteće zveketanje novembarske kiše. „Love and Happiness“? Hm, pre će biti „ Cold November Rain“. Jedina stvar koju ne volem više od ponedeljka ujutru jeste ponedeljak ujutru u novembru.

Sad je na redu jutarnja rutina: tuširanje hladnom vodom (Dobro je za cirkulaciju, kažu. Može biti, ali hladno k’o sam pakao. Pod uslovom da je pakao leden i da miriše na koze, kako sam pročitao u jednoj knjizi. Ovo sa kozama nema veze sa mojim kupatilom, naravno. Miris je u redu, miris relativno čistog kupatila), brijanje ( brijačem koji je baš ovog novembarskog ponedeljka rešio da bude tup), zaustavljanje krvarenja (posledica brijanja, je l’), potraga za novim borama oko očiju i procena lepote lica (mislim da ovde izgubim najviše vremena), peglanje već ispeglanih stvari koje su neki loši patuljci (za razliku od onih dobrih patuljaka koji pale svetlo u frižideru) izgužvali (pre će biti sažvakali) preko noći i sijaset sitnih, da ne kažem nebitnih, radnji koje gutaju bitnu količinu mog (relativno) dragocenog vremena.

Pre napuštanja stana sledi još jedan susret sa ogledalom. Posmatra me vrlo ozbiljna, rekao bih besna osoba-moj zli brat blizanac. Jezivo.

Onda je na redu kratka vožnja biciklom do posla. Zadnja guma je, naravno, opet izduvana, iako sam noć pre toga potrošio gomilu kalorija kako je ne bih zatekao u takvom stanju. Pored mene prolazi automobil i onim drugim, manje veselim jesenjim bojama, oslikava svoju nadmoć na mojoj, do malo pre, čistoj (i suvoj) jakni (Pala mi je na pamet jedna druga metafora kojoj nije mesto u ovoj priči. Šteta). Novembarski ponedeljče (ponedeljku), izazivaš me, stvarno me izazivaš.

Dolazim na parking, vezujem biciklo i po navici bacam pogled na retrovizor najbliže parkiranog automobila. Moj zli blizanac je sada i besan. A uz to i mokar do gole kože

Ulazim u zgradu škole, penjem se na drugi sprat, pri tome zapnem za stepenik i samo me moji dobri refleksi spašavaju od medicinske kragne i par nedelja prinudnog odmora. Šta još?

Ulazim u hodnik škole gde me sa osmehom na licu dočekuje A. rečima: „ Dobar dan profesore! Kako ste? Da li ste se odmorili za vikend?“

Trzaj na levom uglu usana. Hm, mora da je do živaca. Uzvraćam pozdrav, popričam po koju i nastavljam dalje.

Na (kratkom) putu do zbornice, nailazim na S-a.

„O profesore, brate, pardon, samo profesore, kako ste? Je l’ bila neka dobra žurka za vikend?“

Trzaj na desnom uglu usana. Ma nisu živci u pitanju, šta to lupetam. A i nisam baš toliko pokisao. Šta je za mene ovih par kapljica? Sem toga, ja obožavam vodu!

Iz učionice izleće H. i dovikuje mi: „ Profesore, je l’ znate pesmu „Riding with The King“. To su napisali za Vas, je l’ da?“ – Umire od smeha- „ Strava je!“ Sad već osećam žestoko grčenje facijalnih mišića.

Ulazim u zbornicu. Na stolu kafa. Po načinu kako miriše, znam da je za mene. Uzimam šolju i (po navici) gledam u zid ispred sebe, u uglačanu površinu koja reflektuje svetlost (ogledalo).

„ Pa gde si, Miloše?! Nema te celo jutro! Ovo će biti još jedan odličan dan… Obožavam ovaj posao!“

Počinjem da pevušim.

 

„… Love and Happiness…“

 

 

 

 

Skip to toolbar