Jelena Desnica - direktor škole

Kada se postaje programer?

Često me pitaju prijatelji i roditelji, kada je vreme da se dete usmeri ka kompjuterskim tehnologijama. Da li je rano u prva četiri razreda osnovne škole, da li od V-VIII ili kasnije. Pitam ih, kada je njihovo dete prvi put pokazalo interesovanje za tehnologiju i odgovor je uglavnom – veoma rano. Još u vrtiću.

U predškolskom uzrastu to interesovanje je deo igre i zabave. Jako je važno prvo prihvatiti da se dolaskom informacionih tehnologija promenilo okruženje u kome se deca vaspitavaju i rastu. Drugo, informacione tehnologije kao i sve drugo u životu treba u tom uzrastu dozirati u jednoj razumnoj meri u odnosu na vreme provedeno napolju, u igri sa drugarima, druženju sa bakama i dekama i na kraju nezamenljivim roditeljima. Dakle, neka služi za igru i jedan od odličnih primera za to su veliki broj edukativnih softvera namenjeni najmlađima, kroz koje mogu da nauče osnove. Veliki sam protivnik agresivnih igara uopšte, a posebno za decu. Sa druge strane postoji pregršt edukativnih programa koji razvijaju dečiju maštu, kreativnost, uče ih slovima i brojevima, razvijaju logičko razmišljanje.

Već kada nauče slova i brojeve u prva 4 razreda osnovne škole, tada je i njihovo interesovanje veće. Kako on line tako i u školama kompjutera ili dečijim kompjuterskim kampovima, deca mogu itekako da se zabave, ali i naprave prve korake u programiranju. E tu obratite pažnju da li pokazuju sklonosti ka rešavanju logičkih zadataka, pomozite im i istražite zajedno alate za programiranje (prep. Code.org, sada najnoviji Tech Prog na Facebooku i sl.) Izbor je zaista veliki. Ako detetu leži matematika, već je 20% posla urađeno.

Od V-VIII već uveliko mogu da programiraju. To će vam reći svi programeri. Tada onaj višak slobodnog vremena treba usmeravati na programe i istraživanje kako pisati kodove i tada već počinju samostalno da pišu prve softvere ili da prave prve igre.

Često čujem rečenicu ,,On provodi puno vremena za računarom i jedino ga to zanima’’. Na moje pitanje da li roditelji znaju šta dete radi za računarom, odgovor je da uglavnom igra igrice. E sad, pisati kod ili kako to deca kažu praviti igrice i igrati igrice su nebo i zemlja. U industriji proizvodnje igrica postoji veliki broj različitih profesija ili stručnosti. Od programera, dizajnera, crtača, obrade slike, zvuka, svetla, efekata, animacije, montaže, marketing tima itd, do menadžera, projekt menadžera, čitavog lanca distributera da bi se na kraju došlo do kupaca. Većina učenika ne zna, a i kako bi u tom uzrastu, koliko je to velika i ozbiljna industrija. O drugim granama softverskog inženjeringe da ne govorim. Nedavno sam pratila istraživanja na temu koliko se u poslednjih par godina definisalo potpuno novih uže stručnih zanimanja u IT industriji samo u gamingu. Neverovatnih 25. Deci je omiljeno zanimanje- tester igara. I ništa mi ne veruju kada im kažem da je ta osoba najstručnija, da mora da ima najviše znanja, iskustva i oko za bagove…ali polako, doći će oni i sami do istine 😀

Roditelji su takođe često u zabludi, jer prosto nisu informisani koliko IT kompanija koje su ozbiljno uspešne ili velike firme ima Novi Sad, Beograd i Srbija uopšte.

Nije lako biti programer ili uopšte, baviti se stručno informacionim tehnologijama. Da jeste, ne bi bilo ni toliko plaćeno, jer to bi svako mogao da radi. Ali, to što nije lako ne znači da je nemoguće ili nedostižno. Najčešće učenici u našoj gimnaziji tek tokom školovanja otkriju da imaju sklonosti ka programiranju, jer nikada ranije nisu imali dodira sa pisanjem kodova. Ili otkriju da imaju oko za dizajn, da im leže neke druge stvari u odnosu na inicijalno interesovanje. Zato deci treba omogućiti i da istražuju, probaju da se poigraju raznim softverima od Paint-a, Scretch-a, Corel-a, Photo Shop-a, Payton-a….i mnogih drugih. Jer iskreno, retka su deca koja sa- 14 ili 15 godina baš tačno znaju čime žele da se bave. Nismo ni mi znali u tom uzrastu šta bi želeli da radimo, pa i njima treba omogućiti da prepoznaju šta ih ispunjava . Pustite ih da rašire krila i ojačaju ih, a oni će se već sami vinuti na put koji im najviše odgovara. Mi smo tu samo da im pomognemo, tek po malo usmerimo i ohrabrimo. Da verujemo u njih, onda kada oni posumnjaju da će to moći, da ih pripremimo za taj put.

 

Skip to toolbar