Đorđe Tovjanin - Primena računara

I konačno raspust

I konačno se približio kraj godine… Još malo pa se može reći da sam preživeo svoju prvu godinu u školi, samo ovog puta na drugoj strani…

Samo treba preživeti matursko veče i izlet sa đacima.

Kada mi je, početkom maja, koleginica Dušanka rekla da sam pozvan na matursko veče i pitala me da li ću doći, prvi odgovor mi je instinktivno bio „Ne“.

Nikada nisam voleo te proslave i masovne aktivnosti. Svadbe, krštenja, generacijska okupljanja, itd… Kafana i muzika i gomila ljudi i gde „moraš“ da se lepo provedeš uz pevaljku koja dere mačku u pratnji nečega što se nikako ne može nazvati muzikom. To nikada baš i nije bio moj stil…

Međutim, već posle par minuta sam počeo da razmišljam o tome i počelo je da se rađa osećanje da odlazak tamo možda i nije loša ideja, naprotiv… Ipak su to i „moji“ prvi maturanti, iako sam im predavao tek poslednju godinu. Možda bi i bilo lepo otići i videti ih kao slave… Pitao sam Dušanku da li moram odmah da dam odgovor, rekla mi je da imam nedelju-dve. I što sam više razmišljao to mi je odlazak sve više delovao kao dobra ideja i čim sam je sledeći put sreo u školi rekao sam joj da ću ipak doći na matursko veče.

Da me pokoleba uspeo je najbolji drug. Nazvao me je u sredu, par dana pred matursko veče i pitao: „Dolaziš li u subotu da gledamo utakmicu“?

– „ Ne mogu, idem na matursko veče. O kakvoj utakmici pričaš?“ pitao sam ga.

– „Kako kakva utakmica? Pa Juve i Real, finale lige šampiona? Šta se sa tobom dešava čoveče?“ pitao me je začuđeno…

Od kraja školske godine i posla sam totalno zaboravio na finale lige šampiona. A uz to on i ja smo gledali svako finale zajedno unazad oj, hoj, hoj godina… Znam, znam… Stidim se… Priznajem da sam kriv. Ali eto…

– „Nego o kakvoj maturskoj večeri pričaš? Okupljanje iz srednje škole? Koliko je sad to godina“ pitao me je, počevši da se preračunava, jer nije čuo ni za kakvo okupljanje generacije. Mi smo drugovi iz klupe iz osnovne škole, od prvog razreda.

– „Ma ne… Matursko veče mojih đaka“ odgovorih mu.

– „Ma daj, nećeš valjda propustiti finale zbog toga? Ajde dođi, kada se napiju neće ni primetiti da te nema“ počeo me je nagovarati…

– „Ma ne mogu, ja ću primetiti…“

– „E jesi postao pravi profesor…“ jasno mu je da ne vredi da mi se ne nada ove godine i kreće sa zezanjem.

Naravno na kraju nisam otišao da gledam finale. I bolje što nisam. Barem se nisam nervirao. Jeste ishod bio za očekivati, ali smo se ipak nadali…

Otišao sam da „gledam“ matursko veče i učenike u jednom potpuno drugačijem ambijentu i situaciji od školske klupe i časa. Kako se veče razvijalo dobio sam fotoaparat u ruke i krenuo da slikam matursko veče i maturante, da „ovekovečim događaj“. Sve sam pokušavao da ih uhvatim u stvarnoj situaciji, ali su oni ipak više voleli da se nameste i poziraju. Na kraju mislim da su oni „pobedili“. Ipak je manje slika gde sam ih uspeo uhvatiti nespremne.

Dušane, izvini što sam te isekao sa onog „selfija“ na kraju. Nažalost nije lako praviti selfi sa profi fotoaparatom u ruci i velikim objektivom…

Na kraju sam bio na maturskoj večeri i drago mi je zbog toga. Ako ćemo po početku ovog bloga, trebao bih reći da sam je „preživeo“, ali ne mogu jer nije bilo čega da se „preživi“.

Nego, da se vratim malo na početak školske godine i moje „karijere“ predavača u školi.

Na početku nisam bio siguran kako ću se snaći u ulozi profesora. Priznajem da na trenutke nije bilo lako, međutim mislim da jesam, da sam se snašao. Nadam se samo da i đaci misle isto.

Ali na stranu sada to kako sam se zaista pokazao za katedrom (iako je to verovatno i najbitnije).

Uhvatio sam sebe da kada se u društvu šetam gradom i kada vidim nekog od učenika uvek ga pokažem i kažem „To je moj učenik“. „Moj“… Iako sam nekima predavao samo nepunu školsku godinu, a četvrti su razred. Počeo bih da objašnjavam, ko je i kakav je. Koji je razred, kakav je učenik i kakav je čovek, itd…

Izgleda da mi je drugar bio u pravu, izgleda da jesam postao „profesor“?

Skip to toolbar