Zanimljivosti

Najvažniji posao u društvu

Sećam se, bilo je to još za vreme studija, da su neke moje kolege, a nije ih bilo malo, govorile kako im na pamet ne pada da sutra rade u prosveti. Oduvek me je čudio takav stav. Pitao sam se zašto studiraju i zašto žele zvanje profesora ako ih to ne zanima. Bilo je, s druge strane, i onih koji su verovali da je posao u školi previše lak, da se ne radi mnogo, pa su zbog toga taj posao i želeli. Ni jedne ni druge nisam razumeo. Naime, pokazalo se da posao profesora nimalo nije lak. Mnogo se radi. Treba pripremiti čas, osmisliti način na koji će znanje biti preneto, prilagoditi se svakom odeljenju, svakom učeniku. Naravno, ovo se odnosi na prave profesore, tj. na one koji se u potpunosti posvećuju svome poslu, koji ga vole, koji u tome pronalaze zadovoljstvo. A zadovoljstvo je pre svega u saznanju da obavljate jedan od najvažnijih poslova u društvu. Prosvećujete ljude. Mnogo toga od vas zavisi, iako se nekad tako ne čini. Rezultate vašeg rada učenici će osetiti kada krenu u život, u pravi život. Nesvesno će koristiti ono što ste ih naučili, dakle kada se zaposle, kada budu rešavali svakodnevne životne probleme, kada im bude stani-pani, i na kraju, kada budu želeli da ispadnu pametni u društvu, ostave lep utisak, dopadnu se nekome. Ovo zanimanje pruža vam mogućnost da budete kreativni u prenošenju znanja, samim tim, ogromno zadovoljstvo koje osetite kada iz učionice izađete svesni da je nemali broj učenika shvatio i zapamtio najvažnije delove gradiva, i to baš zbog toga što ste pronašli onaj magični ključkojim ste prodrli do njih, ostavivši na taj način neizbrisiv trag, bar u nekima od njih. Da li će učenici toga biti svesni nije važno. Bićete vi. I tako godinama i godinama, iz generacije u generaciju. Ako ste originalni, za vas mogu čuti i učenici iz drugih škola, kojima ne predajete, koji vas poznaju po čuvenju. Bezbroj mogućnosti pruža ovaj posao, mnogo je onih koji vas pamte, vas i vaše ime, celog života. Razume se, samo ako volite ovaj posao, ako shvatate njegov značaj. Ne postoji ništa lepše nego kad vas neki učenik, sa kojim ste, recimo, imali i problema, sukobe, svađe, posle nekoliko godina sretne na ulici sa iskrenim osmehom i poštovanjem, pozdravi sa: Kako ste profesore? – i podseti vas sa simpatijom na neku dogodvštinu iz vremena kada ste mu predavali, koja se iz te nove perspektive čini lepom, svetlom…A i vi u svemu tome.

Daniel Ćolak

Skip to toolbar